Šepirio sam se i kočoperio, pravio se važan i razmetao se. Ritao sam se u ritmu. Razbacivao se od radosti. Iskre su bliještale i šljokice bljeskale pod sjajnim svetlucavim svjetlima. Bilo je čudesno. Zdeslav se ponaša kao i svi ostali zečići – skakuće kad i ostali, trza nosićem kao i ostali, ćuli uši poput ostalih, pase travu i kopa duboke rupe jer to zečići rade. I pritom pokušava izgledati što slađe.
No njegovi snovi ne uključuju mrkve. Budući da svi ostali kažu kako sanjaju mrkve, Zdeslav laže da ih sanja i on. No ta ga laž uskoro počinje mučiti i odluči da više ne želi glumiti kako je isti kao i ostali.
Počeo je od malih stvari: nije više skakutao dok su ostali skakali, a dok su ostali spavali, počeo je pomalo riskirati. A onda se jednog dana odlučio sasvim opustiti i oni su to najdefinitnije primijetili.
U početku su svi šokirani govorili: „Svi smo mi isti!“. No, Zdeslava je muzika ponijela i osjećao se slobodno i fantastično i svoje! Zečici Zlati to se svidjelo pa mu se prva pridružila, a zatim su i drugi postali jednako drukčiji kao i svi ostali. Kad su sjeli i počeli pričati, shvatili su da je biti svoj najbolje što jedan zeko može biti!
