Smješkića u posljednje vrijeme i nema previše. Dapače, jako ih je malo. Ljudi, pa čak i djeca premalo se smiju. Na Zemlji je došlo do velikog nedostatka iskrenog smijeha.
Kad se god nasmijemo iskreno i od srca, rodi se jedan Smješkić. On je tad jako, jako malen i smiješan. Proziran je i sliči loptici zraka. Loptici koja mijenja oblik. Sad je kao jaje, pa kao prava lopta, pa kao palačinka, onda opet jaje, i tako stalno.
Skakuće okolo i smješka se. Sve mu je smiješno. Ljudi, zemlja, zrak, trava, kuće, stvari.
Baš sve što vidi tjera ga na smijeh. I sam je sebi smiješan. Zato, ako pogleda u sebe, još se jače smije.
