Mlada i uspješna arhitektica Gorana Hrabrov napušta svoj unajmljeni stan na zagrebačkom Medveščaku i silazi u grad. Gorana je bjegunica, iza nje su dva moguća zločina, ali grad je na to sasvim ravnodušan, on bruji i živi, ustobočen u zgradama koje su stanovnici podigli u obranu od svojih strahova. Prolazeći gradom s junakinjom, otkrivamo arhitekturu brutalne ružnoće i ocvale ljepote, ljude koji statiraju u životu grada, a potom postupno prelazimo s arhitekture grada na arhitekturu porodice, na zdanje od frankenštajnskih soba koje se s rođenjem svakog novog djeteta dodaju početnoj, nikad dovršenoj strukturi. U trilerski napetoj atmosferi izranjaju, jedan po jedan, članovi Goranine obitelji, njezine starije sestre, braća, nećaci i njihova djeca, u labirintu u čijem središtu leži majka na samrti.
Stjenice, novi roman pjesnikinje i prozaistice Martine Vidaić, iznova otkriva autoričin profinjeni pripovjedački talent i moć da izgradi kompleksan, slojevit, no čvrsto vođen i pažljivo postavljen pripovjedni svijet, u čijem je središtu pusta egzistencija kroz koju propuhuje sad jedak sad nježan ali uvijek razoran humor, kakav može postići samo intelektualno i pjesnički cizelirano pismo. Iz ravnine teksta opako precizno izvučeni su likovi, matematički fino opisani do u najsitniji detalj, a rapidografom izneseni i najfiniji, efemerni detalji koji nam u zbilji redovito promaknu, ali obično čine ključni dio osobe i pružaju uvid u srce njezine tame. Umijeće kojim autorica vodi svoju junakinju u rekonstruiranju urušene kuće vlastite porodice, ispod čije se težine i tajne vodi potraga i za vlastitim ja, postavlja Stjenice među vrhunska ostvarenja suvremenog hrvatskog romana.
