Ivan Bunjin nesumnjivo se ubraja među najznačajnije i najfascinantnije klasike ruske književnosti.
Zbirka pripovijedaka Tamne aleje – djelo prvog ruskog književnog nobelovca – jedna je od najčitanijih i najomiljenijih u Rusiji 20. stoljeća. Nastala između 1939. i 1944., u sjeni velikih kulturnih i povijesnih potresa, ova se „enciklopedija ljubavi” fokusira na tamne, često nesretne odnose prožete erotizmom. Ljubav – u svim svojim oblicima – središnji je motiv ovog bogatog mozaika priča, napisanih prepoznatljivim, rafiniranim elegičnim stilom koji Bunjina čini jedinstvenim. No ova knjiga nije samo himna ljubavi – ona je i tužaljka za izgubljenim, ali ponekad i ponovno pronađenim vremenom. Poput Prousta, Bunjin se vraća u prošlost, rekonstruira je i pokušava uhvatiti onaj savršeni, neponovljivi trenutak koji sudbina prije ili kasnije neumitno uništava: „Sve prolazi, ali se ne zaboravlja sve”, piše u naslovnoj priči.
Kombinirajući klasičnu tradiciju s nenametljivom ironijom i varijacijama poznatih književnih sižea, zbirka sadrži raznolike prozne forme – od pripovijesti i novela, do krokija, anegdota i lirskih „pjesama u prozi”. Sam autor smatrao ju je svojim „majstorski najsavršenijim” djelom, naglašavajući da je svaka priča „napisana u svom ritmu, u svom ključu”.
Beskrajno raznolike, emocionalno snažne i lirski profinjene, priče iz ove zbirke donose niz likova koji se kreću na tankoj granici između erosa i tanatosa. Bunjin nastavlja onu književnu liniju u kojoj se eros, od antike do danas, pojavljuje kao paradoksalna napetost između ljubavi i mržnje. Tamne aleje tako ostaju moćna i zavodljiva knjiga – izvrstan uvod za nove čitatelje, ali i pouzdana rekapitulacija za one koji su Bunjinovu prozu davno zavoljeli.
Ivo Alebić
