U smiraj dana

Cunningham se prihvatio klasičnog zapleta nepozvanoga i neočekivanoga gosta ili stranca čiji dolazak unosi metež i nemir, pruža trenutke u kojima dolazi do samospoznaje, donosi tragediju, nestajanje postojećeg načina života koji može ali i ne mora voditi u nešto bolje… Cunningham nam daje jednostavan, ali moćan zaplet… čuvajući svoju kreativnu energiju za srce i razum, za obranu i hrabrost. I cijelo to vrijeme ne možete prestati čitati.

Autor iznosi priču, ali ne previše priče; čitatelja ne opterećuje detaljima, već on željno iščekuje što će biti dalje. Cunningham piše tako dobro, a opet kao da štedi na riječima te bi se mogao poistovjetiti s pjesnikom. Njegovi su dijalozi umješni i prisni, a ritam njegova pisanja vrlo vješt i uvježban − protegnut ili ogoljen baš kada treba.