Zorana Kravara poznajemo prije svega po njegovim književnoznanstvenim tekstovima; on je prominentni proučavatelj književnog baroka i teoretičar stiha; u novije vrijeme bavio se i svjetonazorskim kompleksima u europskoj umjetnosti i filozofiji (autor je studija o antimodernizmu). Ova je knjiga, međutim, nešto posve novo u njegovu opusu; ona je svojevrsna autobiografija u kojoj ćemo naći podatke o piščevu djetinjstvu, o gradovima u kojima je živio, poslovima koje je obavljao, o hobijima…
Pripovijedanje je živo, plastično, beletrizirano, lišeno znanstvene distance i depersonaliziranosti karakteristične za znanstveni diskurs. Istodobno, Uljanice i duhovi vrhunska su intelektualistička proza jer Kravar u naizgled laki beletristički stil upliće prisjećanja i komentare knjiga koje je pročitao (ima tu klasika svjetske i hrvatske literature, ali i trivijalaca poput Dana Browna), bavi se glazbenim temama otkrivajući tako svoju veliku pasiju, hrabro povezuje filozofske sustave, osvrće se na naslove iz fizike i prirodnih znanosti.
Ova je knjiga doista svojevrsna intelektualna autobiografija: ona ima lakoću i šarm autobiografskog ispovijedanja, ali istodobno svjedoči o kompleksnom duhovnom svijetu jednog od naših vodećih intelektualaca.
