Prirodno
je da autor ovakva pothvata teži optimalnoj objektivnosti, jer je
svjestan da apsolutne objektivnosti u ovakvu poslu nema i ne može biti,
pogotovo u Hrvatskoj, u kojoj su još uvijek duboko uvriježene ideološke
podjele, pa ne postoje ni jedinstveni znanstveno-povijesni kriteriji ni
nepodijeljene, općeprihvaćene vrijednosti, osobito kad je u pitanju
razdoblje od sredine XIX. stoljeća do danas. Fra Šito je, međutim,
svjestan te činjenice, temeljem svoga izvrsnog poznavanja ljudi i
događaja u ovom gotovo dvjestogodišnjem razdoblju, izgradio i čvrsto
utemeljio svoj kriterij (…). On ga je uvijek dosljedno primjenjivao i u
svakom pojedinačnom slučaju uvjerljivo obrazložio, pa se ovaj rukopis u
cjelini javlja kao izraz njegova osobnog pogleda na hrvatsku povijest,
koja je − i takva − objektivna u najvećoj mogućoj mjeri. U njemu se
očituje skladna i respektabilna slika hrvatske povijesti u svim njezinim
aspektima.
Nedostaje
nam hrvatska povijest bez diktata i cenzure bilo iz Beča, bilo iz
Budimpešte, bilo iz Beograda; povijest pisana bez kolonijalnog i
podaničkog mentaliteta prema gospodarima, povijest pisana u slobodi i za
slobodni hrvatski narod (…). Fra Šito je sagledao tu povijest i iz
naroda kojemu pripada i sa strane, jer dugo živi u inozemstvu pa je
mogao dobro primijetiti i opisati najplodnije izdanke toga našeg rasta
„od stoljeća sedmog”.