Zašto mrzimo

JEDNA OD PRIČA pisca i humorista Sholoma Aleichema govori o prijekom suđenju mladom vojniku optuženom da tijekom bitke nije pucao iz svoga oružja. Vojnik jasno priznaje da mu je bilo naređeno da puca kad opazi neprijatelja. “Pa zašto onda nisi?”, netko upita. “Ali ja uopće nisam vidio neprijatelja”, objašnjava. “Vidio sam samo ljude.” Mnogo sam puta nakon razornih napada 11. rujna 2001. mislio na tu priču. Zašto su teroristi u tisućama nevinih muškaraca, žena i djece, koji su toga strašnoga dana ubijeni, vidjeli samo neprijatelje? Zašto u svojim žrtvama nisu mogli vidjeti ljude? Žalosno je što odgovor na to pitanje glasi: mržnja. Za zaražene tim groznim osjećajem nikakvo nasilje nije previše ekstremno. Mržnja ima gotovo beskrajnu sposobnost dehumaniziranja svojih žrtava, ona isključuje najosnovniju ljudsku sposobnost osjećanja sućuti i suosjećanja.