Oblicima i učincima djelovanja “zločinačkih organizacija” (kako zakon naziva kriminalno podzemlje) – koje su iz svojih rezervata u crnim kronikama već poodavno stigle na naslovnice novina ili na udarna mjesta elektroničkih medija, svjedočeći time o važnosti koja im se pridaje, ali istodobno i o medijskim trendovima i njihovoj prirodi – tematski se pozabavio i dio naše suvremene proze, ali najčešće sporadično i parcijalno.
Roman mladog pisca Danila Brozovića Balkanska ruta jedan je od rijetkih koji tu tematiku tretira široko i iznutra, gotovo insajderski, locirajući zbivanja na područja više država, nekadašnjih republika jugoslavenske federacije. Ovaj autor iznimne pismenosti i velike zanatske zrelosti ispričao je napetu priču o bešćutnim, brutalnim tipovima koji ne prežu ni pred čim.
Njegov je roman realiziran u dvije fabularne linije i prati uspon dvaju središnjih likova, zagrebačkog Albanca Flamura Harasanija i beogradskog Crnogorca Marka Popovića. Sve je u toj fabuli utemeljeno na strogom paralelizmu: priča o protagonistima kreće od njihovih prvih, sitnih koraka u svijetu kriminala i zatim prati njihov uspon na sve više i važnije položaje u mafijaškoj hijerarhiji. Govori o njihovim razočaranim roditeljima, običnim, “malim” ljudima, koji se ne mogu pomiriti sa činjenicom da su im sinovi postali gangsteri, o ljubavnicama, o prijateljima, o zastrašivanjima, premlaćivanjima i hladnokrvnim likvidacijama, nalazeći neke važne korijene i inspiracije zločinstava u ratnim vremenima. Činjenica da su se i jedan i drugi protagonist našli u “resoru” droge, spojila ih je na zajedničkom poslu, pokazujući kako je mafijaško bratstvo iznad svih nacionalnih netrpeljivosti i svih međudržavnih granica. Opisujući mehanizme koji pokreću i vrše zločin, Balkanska ruta jezovito podsjeća na tamne strane zbilje ovih prostora.
