Kad je Mary Shelley 1816. počela pisati Frankensteina, bila je tek devetnaestogodišnjakinja, kći dvoje znamenitih mislilaca, filozofa Williama Godwina i feministkinje Mary Wollstonecraft. No njezin roman, nastao gotovo slučajno u krugu pjesnika i vizionara okupljenih oko lorda Byrona, pokazao se jednim od najtrajnijih tekstova modernog doba, ubrzo nadmašio okvire gotske književnosti i postao djelo koje definira trenutak kada čovjek, opijen vlastitim otkrićima, počinje sumnjati u granice vlastite moći. Shelley je, spajajući filozofiju, znanost i poeziju, ispisala priču o stvaranju i odgovornosti, o znanju koje se pretvara u teret te samoći uma koji više ne poznaje suosjećanje.
Frankenstein; ili Moderni Prometej oblikovan je u složenoj, višeglasnoj strukturi i prožet simbolikom prometejske pobune i biblijskog pada. U njemu se isprepliću snovi o napretku i slutnje o katastrofi, uz stalnu napetost između strahopoštovanja i tjeskobe pred novim dobom. Upravo u tom spoju vizionarskog nadahnuća i sumnje njegova je trajna snaga: roman je to koji je nagovijestio znanstvenu fantastiku, ali i zadržao moralnu i poetsku dubinu tragedije. Danas se Frankenstein čita kao jedno od ključnih djela zapadne književnosti, tekst koji je nadahnuo nebrojene interpretacije i ostao simbol čovjekove težnje da ovlada prirodom i neizbježnog straha od njezine osvete. Mary Shelley stvorila je roman koji pripada i prošlosti i budućnosti, priču o stvaranju koja i danas ostaje svježa, poticajna i zastrašujuće aktualna.
Ovo se izdanje temelji na izvornom tekstu Frankensteina objavljenom 1818. godine, prvoj, autentičnoj verziji romana koja otkriva mladenačku smjelost autorice i njezinu izvornu nesputanu imaginaciju.
Mary Wollstonecraft Shelley engleska je književnica, kći W. Godwina i M. Wollstonecraft. U dobi od 16 godina pobjegla je s P. B. Shelleyem, za kojega se udala 1816. Nakon muževljeve smrti vratila se u Englesku (1823), gdje je pisala i živjela povučeno, te uređivala muževljeva djela za tisak. Najpoznatija je po romanu Frankenstein (1818., prerađen 1831), a od ostalih djela ističu se roman Posljednji čovjek (The Last Man, 1826), o uništenju ljudskoga roda kugom, te brojne kratke priče, biografije te putopise. Priča za djecu Maurice iz 1820. otkrivena je 1997. i objavljena 1998.
