O četverostrukom korijenu načela dovoljnog razloga

Elementarno-filozofska rasprava „O četverostrukom korijenu načela dovoljnog
razloga“ napisna je 1813. kao Schopenhauerova doktorska dizertacija i pretvara se
u podlogu cijelog njegovog sustava. Istražuje ono što su mnogi filozofi prepoznali kao
prirođenu sklonost pretpostavljanja da je univerzum potpuno shvatljiv, da je stvarno
ono što je racionalno.
Svijetom predodžaba vladaju zakoni uzročnosti. U osnovi je načelo razloga
koje mu da je osobinu stvarnosti. Načelo dovoljnog razloga pojavljuje se kao zakon
kauzalnosti, a kao takvog ga Schopenhauer naziva načelom dovoljnog razloga
postojanja.