Nakon sage o Ilijasbegovićima, svojevrsnom hommageu franjevačko-muslimanskim vezama i Bosni uopće, Feđa Šehović – uz Fabrija i Aralicu zacijelo naš najznačajniji pisac povijesnih romana – vodi nas ponovno u svijet bosanskih franjevaca i bosanskih muslimana s kraja 16. i prve polovice 17. stoljeća.
Na podlozi stvarnog događaja, oslobađanja kliške tvđave od Turaka, Šehović sugestivno fikcionalizira jedan svijet, dekonstruirajući ovodobne mitove i uobičajene predodžbe o tiranima i žrtvama ili, kako bismo pomodarski rekli – “sukobu civilizacija”. U dvjema, vremenskim razmaknutim a sudbinom bezmalo ponovljenim životnim pričama, autor nam portretira intimne svjetove fra Ilije i fra Andrije i golgotu koju su prošli, te onu bimbaše Ali-age, pišući o njihovu mučeništvu i hipokriziji tadanje crkvene i svjetovne vlasti.
Ponajprije, riječ je testamentarnoj prozi o davnim vremenima, o povijesnim susretanjima različitih kultura i civilizacija, o njihovu približavanju i udaljavanju. Konačno, o zagovaru međuljudske i duhovne solidarnost te pravde i pravednosti usprkos različitim vjerskim, narodnosnim i političkim šiframa koje nas određuju. Utoliko je Šehovićev roman svojom idejno-tematskom ideologijom nedvojbeno mjesto razlike unutar suvremene hrvatske prozne prakse. Sržna piščeva preokupacija, život onodobnih bosanskih franjevaca, međutim, život je koji se događa između rimskog nakovnja i turskog čekića, doba kada se za kritičko mišljenje gubila glava. Stoga ne čudi da riječi jednog od likova Šehovićeva romana, mučenika fra Ilije: “Najružniji je onaj svijet u kojemu nema pravde i pravednosti”, premda davno zapisane, svojom istinom zvone i dandanas.
