Roman u tri fonta i jednom svjetlosnom rukopisu
Roman Pupak svjetlosti nagrađivanog makedonskog autora Venka Andonovskog duhovna je i književna nadogradnja autorova prethodnog djela Pupak svijeta iz 2000. godine, a istražuje duboke filozofske i moralne dileme, postavljajući pitanje kako se pojedinac nosi s krizom smisla u suvremenom društvu. Andonovski se spretno i lucidno poigrava vremenom i prostorom, vremenskim diskontinuitetom, ali i jednom od vječnih opsesija ljudskoga roda – besmrtnošću.
Tri glavne priče odvijaju se tijekom triju povijesnih razdoblja, uz (ne)slučajne sinkronicitete između njih te pokrivaju nekoliko ključnih tema: vjernost, vječnost, tuđi grijeh i vlastitu bezgrešnost. Igra s postojanjem u više razdoblja (ili u više paralelnih svemira) istovremeno je potkrijepljena dinamičnim pripovijedanjem u kojem nema slučajnosti, uz mnoštvo metatekstualnih primjedbi koje se svode na pitanje – je li nam pripovijedanje dano kako bismo shvatili da je sve istodobno sadašnjost, prošlost i budućnost?
* * *
Ono što se dogodilo, dogodilo se vrlo brzo. A mnogo je vremena oduzelo, kalendarski: proljeće i ljeto. Mjereno satom svijeta, ne bijaše ni jedna sekunda. Đavolova sekunda, u koju se smještaju eoni i eoni. Što čovjek gradi cijeli život, odnijet će poput bujice jedna đavolova sekunda. Zato što je čovjek omiljeno đavolovo ruho. Pronaći će rogati čovjeka negdje po drumovima, iscijeđenog poput praznog komada odjeće, bez Boga u sebi, pa će ga odjenuti. I nosit će ga dalje; posvuda sa sobom po licu Zemlje, posvuda gdje će hulja započeti posao, nosit će ga kao jelek protkan srebrom dok ga ne iznosi, dok ne dobije oblik njegova nečasnog tijela, jer je poznato da se odjeća, od košulje, preko hlača do cipela, može prilagoditi i razgaziti prema onome tko je nosi.
