Knjiga Nebojše Lujanovića pisana je intrigantno, sa snažnim polemičkim nabojem. Usprotivivši se ideološkoj zloporabi Andrićeve književnosti, razobličivši interpretacije podređene ideološko-političkim kalkulacijama, autor je ujedno demaskirao i etnofobične narative, tj. strah od drugoga i drugačijega. Razotkrivajući mane selektivnog, manipulativnog i nelegitimnog čitanja, autor posebno upozorava na posljedice koje iz toga neminovno proizlaze: krivotvorenje, zloporabe, etničke napetosti i sl. U kontekstu goleme literature o Ivi Andriću ovo djelo sigurno će naći svoje autonomno mjesto.
— akademik Krešimir Nemec
Ivo Andrić kanonizirani je pisac koji preko školske lektire utječe na čitateljsko iskustvo velikog broja stanovnika, pa samim time predstavlja i zgodan alat da se njime intenziviraju sukobi, povlače linije razdvajanja te vrši etnička preraspodjela terena oko njegove književne poetike i njegova doprinosa kulturi i književnosti sredine dvadesetoga stoljeća. Za većinu čitatelja ove knjige prevladat će važnost poznavanja njegova opusa u kreiranju buduće slike društvenog konteksta koji pokazuje kako se etnonacionalizam može vrlo brzo pretvoriti u politički totalitarizam.
— prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić
„Prijepori oko Andrića traju otkako je dobio Nobelovu nagradu, iz različitih aspekata njegovo je djelo podvrgnuto kritičkom preispitivanju, što samo po sebi ne treba smatrati lošim. Živi su samo oni pisci koji nas potiču na raspravu i oko kojih nitko još nije rekao ‘zadnju’. Kroz različite faze, Andrićevo djelo se glorificiralo, pa omalovažavalo, uspoređivalo s djelima drugih velikih pisaca, dovodilo u politički kontekst, čitalo u novim ključevima (kao što je u zadnje vrijeme postkolonijalni), ali nikada do sada isto to djelo, u što je uvučena i sama osoba autora, nije bilo podvrgnuto takvoj političkoj zloupotrebi (ne političkoj interpretaciji, što je legitimna vrsta čitanja) kao tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća od strane srpskih, a zatim proteklo desetljeće od strane bošnjačkih nacionalista (hrvatski će ga uglavnom ignorirati).“ – Nebojša Lujanović, iz predgovora
