Utemeljena na autorovim arhivskim istraživanjima, knjiga Vatra u vatri Michaela Martensa (1973) prva je cjelovita biografija Ive Andrića, književnika koji je bio i izravnim svjedokom ključnih događaja jugoslavenske i europske povijesti 20. stoljeća. Nastojeći rasvijetliti različite izvanknjiževne pojave, koje se ustrajno javljaju kao polazišta u tumačenjima Andrićevog djela, a tiču se nacionalno-kulturnih te društveno-političkih prilika, kako u doba kad nastaje, tako i danas, Martens najviše pažnje posvećuje rekonstrukciji razdoblja Andrićeve diplomatske službe u Berlinu pred Drugi svjetski rat te lokalnih i šire europskih političkih okolnosti u kojima mu je 1961. dodijeljena Nobelova nagrada, narativno povezujući te dvije vremenski udaljene i značenjski disparatne epizode u smislenu – iako nipošto konačnu, ni jedinu moguću – interpretativnu konstrukciju.
„Veličina Martensove knjige u tome je što je uspio napisati tekst koji je moguće obuhvatiti iz kulturološki tako udaljenih perspektiva i iz toliko različitih interesa. Onim čitateljima čiji su materinji jezici ujedno i jezik Andrićeve književnosti Martens se ne doima kao stranac kolonijalne perspektive, koji pojednostavljuje, uprošćava ili krivo razumijeva najveću književnost njihova svijeta. Ako se i ne slože s njim, razlog nikada neće biti taj što Martens nešto ne razumije. I to je, zapravo, najveći kompliment koji se može dati ovoj dragocjenoj knjizi.“
— Miljenko Jergović
Ne znamo koji je bio motiv Michaela Martensa da odvoji pet-šest godina svoga života i napiše ovu knjigu. Možda je njome htio vratiti Andriću dug za čitateljske užitke koje mu je pružio. Možda ga je privukao neobičan životopis koji je samo čekao pravog autora da ga uobliči u lijepu knjigu. No bilo kako bilo, Martens je reafirmirao jednu istinski europsku veličinu koja se rađala u umjetniku i umjetnosti izrazito nesklonim vremenima, upravo „u požaru svjetova“.
— Krešimir Nemec