Tisućama godina samo su bogovi bili besmrtni. Ljudi su umirali – uvijek, neizbježno, najčešće u boli. Danas znanost i tehnologija imaju novi plan: ukinuti samu smrtnost. Neki stručnjaci i transhumanisti zagovaraju produljenje zdravog životnog vijeka, sanjajući svijet u kojem ljudi žive stotinu godina – aktivni, zdravi i autonomni – prije nego što mirno odu. No stvarnost je drukčija: ubrzo nakon odlaska u mirovinu nerijetko započinje postupno propadanje, koje može potrajati više desetljeća. Što ako starenje nije samo biološki proces, već i egzistencijalno pitanje? Priprema li nas propadanje za smrt? Kako se mijenja naš pogled na kraj života u društvu koje sve više izbjegava samu pomisao na umiranje? I možemo li – ili trebamo li – smrt uopće nadvladati? U knjizi Budućnost umiranja, filozofkinja Marli Huijer istražuje kako suvremeno društvo razumije starenje, skrb i smrt. Kombinirajući filozofsku refleksiju i najnovije znanstvene uvide, postavlja ključno pitanje: kako želimo umirati u budućnosti – i kakav svijet trebamo izgraditi da bismo to omogućili?
* * *
Poricanje ograničenosti ljudskog postojanja umanjuje društvene, kulturne i mnoge druge vrijednosti koje životu daju smisao. Biološko postojanje samo po sebi nema vrijednost, dobiva je tek kad se povežemo s drugim ljudima, životinjama, biljkama ili stvarima u svijetu. Društvo ili politika koja nehotice u prvi plan stavlja smislen život, može dovesti do toga da ljudi ipak dulje žive. To je očito nenamjerno, jer je glavni cilj takve politike preuzimanje odgovornosti za smislene odnose koje ljudi i ostala živa bića međusobno ostvaruju. U toj mreži odnosa mnogo je prostora za smijeh, plač, tugu zbog patnje, boli i konačnosti koji su neraskidivo povezani; štoviše, upravo nas oni čine onime što jesmo – smrtnicima. Stoga je ljudski voditi računa o toj smrtnosti, kako u načinu na koji živimo tako i u odnosima jednih prema drugima.
* * *
Stalna težnja duljem životnom vijeku ometa smijeh i tugu zbog smrti. Ako je „mlado i savršeno“ norma, raspada se društveno tkivo u kojem se isprepleću stari i mladi. Stariji ne mogu zadovoljiti tu normu, a mladi ne mogu podnijeti nesavršenost. Bolne strane života se potiskuju, umjesto da se tomu zajedno smijemo i da zbog toga zajedno plačemo. Ravnotežu možemo uspostaviti ponovnim vrednovanjem i uređenjem kuće smrtnosti. To počinje prihvaćanjem da je ritam rođenja, propadanja i smrti temelj na kojemu je ona izgrađena. Bez rođenja i smrti kuća bi se urušila, jer osoba koja živi vječno nakon nekog vremena više ne bi imala volje iznova renovirati kuću i održavati je. Za to su potrebne nove generacije koje će se entuzijastično prihvatiti toga posla.
Ulomci iz knjige
