Glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika

Iako
se naslov knjige koja se ovdje objavljuje dijelom podudara s naslovom prve
knjige (Povijesni pregled, glasovi i oblici, 1991.) gramatičkoga niza s kraja
1980-ih i početka 1990-ih (izdavači HAZU i Globus), treba odmah istaknuti da se
ovdje ne radi o ponovljenom izdanju iste knjige, nego o novom djelu. Naime, u
ovoj knjizi nema razdjela što ga je napisao Milan Moguš (u znatno proširenu
obliku taj je dio, u međuvremenu, bio objavljen kao samostalna knjiga na
hrvatskom, “Povijest hrvatskoga književnoga jezika”, i na nekoliko
stranih jezika), Ivo Škarić znatno je skratio i temeljito preradio razdio
“Fonetika” (izlaganje općefonetskih pojmova i građe svedeno je na
minimum, a prerađeno sve ono što se odnosi na hrvatsku fonetiku “sensu
stricto”), stanovite dorade proveo je u “Fonologiji” autor toga
razdjela Dalibor Brozović, znatne promjene doživio je i tekst
“Morfologije” (autori Stjepan Babić i Stjepko Težak), dok se,
istodobno, u ovoj knjizi prvi put objavljuje kratko ali sadržajno poglavlje o
“Morfonologiji” Stjepka Težaka. U suvremenom jezikoslovlju naziv
gramatika upotrebljava se u nekoliko značenja. U najširem značenju pod njim se
shvaća sveobuhvatan opis jezika i načela njegova ustroja (od glasovlja, preko
oblika i njihovih kombinacija u tekstu, do leksikologije i semantike), a takvo
široko shvaćanje toga naziva još se k tomu može znatno razlikovati od jedne
lingvističke škole do druge. Suprotni krajnji pristup svodi gramatiku na
proučavanje gramatičkih morfema (isključujuči dakle iz razmatranja leksičke
morfeme ili lekseme) i opis pravila prema kojima oni funkcioniraju u rečenici,
pa tako gramatiku, svodeći ju na proučavanje fleksija, stavlja u opreku kako
prema proučavanju glasovlja (fonetike i fonologije) tako i prema proučavanju
leksika i tvorbe riječi (posebice derivacije). Autori knjiga u ovom nizu,
razborito su se odlučili za srednji put te u gramatici obrađuju sve dijelove
jezika u kojima je strukturiranost građe već na prvi pogled jasna i neupitna pa
u prvoj knjizi niza obrađuju glasove i oblike (fonetiku i fonologiju te
morfologiju s morfonologijom) hrvatskoga književnoga jezika, u posebnim su pak
knjigama obrađene tvorba riječi, sintaksa te akcentuacija. Upravo zato što nije
riječ ni o normativnoj ni o školskoj gramatici, nego o znanstvenoj opisnoj,
bilo je moguće da u jedinstvenom djelu autori pojedinih razdjela, u
pojedinostima, imaju nešto različite pristupe istoj vrsti činjenica
(jednostavno zato što ih osvjetljavaju s različitih gledišta) pa mjestimice
predlažu i ponešto različita rješenja. Svaki od četvorice autora promatra
određene činjenice iz vlastite, nešto drugačije perspektive, svatko je od njih,
nužno, bliži ili naklonjeniji nešto drugačijoj teoretskoj podlozi i
metodologiji; odatle stanovite razlike i u nazivlju. No to u jezikoslovnoj
znanosti i ne mora biti nedostatak nego poticaj za daljnja istraživanja.