Ovo djelo Jürgena Habermasa, nastavljača tradicije frankfurtskog instituta za društvena istraživanja, obrađuje najaktualnije filozofske i uopće intelektualne teme suvremenosti. Habermas je lucidno prikazao stavove vodećih teoretičara postmoderne i suprotstavio im svoja gledišta koja se zasnivaju na rehabilitaciji i redefiniciji pojma uma. Habermas istražuje svijest o vremenu moderne i njezinu potrebu za samoizvjesnošću. Pri tome polazi od Hegelovih razmatranja o moderni, a slijedi prikaz posthegelijanske situacije i, naročito Nietzschea kao moguće prekretnice u načinu promišljanja moderne. Horkheimer i Adorno tematizirani su zbog isprepletenosti mita i prosvjetiteljstva u njihovu djelu, a Heidegger zbog svog kritičko-matafizičkog rastakanja zapadnog racionalizma. Tu je i francuski poststrukturalist Derrida sa svojim nadmašivanjem temporalizirane filozofije iskona i kritikom fonocentrizma. Habermas je prikazao i komentirao još i Bataillea i Foucaulta kao mislioce koji su raskrinkavali – jedan inzistiranjem na erotizmu, drugi analizom humanističkih koncepata i teorijom moći – koncepte novovjekovne metafizike subjekta